• 

 He was so strange. He never spoke too much and he would rarely laugh. He possessed stunning determination, gave the impression of a measured and eccentric person. There was something seductive in his view. There was something unusual, something provocative and humbly. There was something in him, which I could not explain. That way I would watch him for a long time, seeking in him a reality that I was far from. Sometimes, when he would catch me to look at him with the corner of my eye, he would only laugh slightly, and would say nothing. When he would go, he would say goodbye, and that would be all. I waited impatiently for him to return, and the days would elapsed peacefully and quietly.

• 

Imajući u vidu sve okolnosti u kojima sam se našla kao neko ko je bio tu da ostane, sada shvatam da nije vrijedilo ni najmanje suze, riječi ili vriska. Predhodne slobode činile su da se osjetim manje da tu pripadam, jer nisu u sebi imale onu dozu ozbiljnosti koju sam nalazila ovdje. Malo sam se ipak prevarila, ovo je bilo najmanje ozbiljno, i kao tako dalo se u propast, jer je bilo lažno, nametljivo i na trenutke sa posledicama kojih se pokušavam spasiti.

Ne znam da li su krivi nemiri, ili moje neproživljeno djetinjstvo ili možda moje strepnje, slutnje i putokazi kojima sam se vodila tražeći u njima istinske i prave vrijednosti, one do kojih ljudi mare i kojih se pridržavaju.

Ili su možda krivi tvoji djetinjasti pokušaji da nadvladaš sebe u svom imaginarnom svijetu kog si zamislio za nas dvoje, umotavajući ga u celofan da se ne ošteti. Ili možda tvoje vječito trčanje do ispadanja iz utrobe onog dana kada si se rodio i tažio i molio i upijao svaku riječ i kritiku, dok si moje sve zanemario?

Ili možda neka osjećanja koja jenjavaju sa vremena na vrijeme jer ne pronalaze put do svog odredišta?

Znam samo da ja nisam živjela u tom tvom svijetu, ja sam bila izvan njega, okružena nemilosrdnim gestovima ljudi koji su sebe nazivali mojom porodicom i patila sam mnogo. Možda je još nešto, u tebi bilo, što nisam uspjela da dokučim, osim sebičnosti koja je preovladavala.

Pokušavam se voditi razumom i ako kako mogu da primijetim nije od neke koristi u poslednje vrijeme, valjda zbog toga što ma koliko to zvučalo izlizano ili površno srce je donosilo zaključke i odluke koje razum nije odobravao, ali ipak na kraju bi se pokorio i ponizno spustio glavu.

I tako sam se tu našla, sada godinama nazad mogu samo da zahvalim valjda na lekciji, i da se prepustim nekom divnom ružičastom svijetu. Ja vjerujem da će ipak ispod te čaure koja se stvorila oko mene , neko odškrinuti vrata i vući me nezad među oblake, ili kako sam često voljela zamisliti, među zvijezde u toploj prolećnoj noći.